...fali mi ljubav, ona prava i sigurnost...
danas ga imam, sutra ga nemam...
biti i ostati il ga poslati u tri p**** materine...
jel vrijedan moje ljubavi, jel to zaslužio...??

...fale mi poljupci, nježne riječi i zagrljaji...
...fali mi On...

jel to ljubav il nešto drugo...??

...hladan znoj nas obljeva,
sami stojimo u tami,
nikoga oko nas,
drhtimo...

ne, ovo nije neka erotska priča ili štatijaznam na što vas sve asocira...

Nego pričam o strahu, zašto nam je toliko 'zabavno' gledati horore, strašiti same sebe i kasnije se jedva dovući do kreveta, jer mislite da vas iza svakih zatvorenih vrata čeka ćiko sa sjekirom i receptom s kojim bi nastupao u Večeri za 5, a za to mu treba 50-ak kila mesa, i to baš vašeg...

I onda kada ste se konačno dovukli do kreveta, i stisnuli ispod pokrivača, opet vam svakakve misli prolaze glavom, zbog tog jebenog filma, i opet evo, ćiko sa sjekirom vreba na ono malo glave što viri jer ste previsoki pa ne stanete cijeli pod plahtu.
Konačno smognete snage i polako provirite, kad ono, nikoga, samo prazna soba...
Pokušate sebe prisiliti na san, al on nikako na oči, strah vas je okrenuti se na drugu stranu jer već pomalo ne osjećate desnu ruku od predugog ležanja...

I tako čitavu noć, sve dok ne izađu prve zrake sunca, tek onda možete mirno spavati, jer ste sigurni da su vampiri, vještice, vukodlaci, već pobjegli u svoje odaje...

A u svemu ovome nismo spomenuli jednog, novog, istotako strašnog ćiku...



koji mi zadaje muke nakon svakog gledanja niptaka, i kojeg oću van iz moje sobe, mog kreveta, i mojih snova...
ako treba i iz moje guzice...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.